Zidovi

Posljednji zvukovi u zatvorskom kompleksu se umiriše. Koraci pospanih stražara udaljiše se u pravcu njihovih prostorija za boravak. U tami sobe Mustafu su proganjale crne misli, nije im se mogao oteti. Nakon što je ugledao čudnovate obrise i likove na mrklim zatvorskim zidovima, kao rijeka krenuše misli, bez kontrole i želje da ih zaustavi…

Izgrade tako ljudi zidove između sebe, a da to i ne znaju. Sve ciglu po ciglu, kamen po kamen, od riječi, izgovorenog, prešućenog, od strahova da nikome ne možemo vjerovati. Kasnije se čudimo otkud zidovi među ljudima. Postoje čvrsti zidovi, koje niko ne može srušiti, imaju oni slabo postavljeni, i mali vjetar iskrenosti može da ih poruši. Za sve je potrebno hrabrosti i snage; više je potrebno moći za ne izgraditi zidove negoli da se kamen po kamen straha i sumnje postave između. Najlakše je rušiti one zidove za čije rušenje postoji volja s obje strane zagrađenosti. Najteže je srušiti zid koji se održava tako da jedno stalno pokušava ukloniti sve što stoji između dvoje, dok drugo uporno postavlja nove cigle – tome nema kraja. I čudimo se zidovima često se pitajući ko će prvi pustiti svjetlo ljubavi kroz cigle uklonjene hrabrim rukama od povjerenja.

Zidovi nikada ne govore o drugima, oni govore isključivo o nama. Osuđeni smo na ono što izgradimo oko sebe. Šta vrijedi sva mudrost, sve što sam slušao i naučio, ako je zagrađeno u zidove. Sve ostaje nedovršeno i prazno, bez mogućnosti da se pokaže i dobije smisao. Ne znam koliko ću izdržati u ovoj patnji koju sam sebi odredio. Da sam samo imao malo strpljenja! Krivica izgradi zidove, ili ono što nismo mogli ostvariti, pa se zatvori, omeđi u granice vlastitih nemogućnosti. Okrivljeni se brane šutnjom, a duša zidovima.

Niko ni do koga ne može uistinu doprijeti. Svi smo zauvijek u svojim tvrđavama, bedemima od onoga što zaista jesmo, a nikome ne možemo reći. Dugo će trebati da srušim ovo u sebi što me zatvorilo od mene. I šta mi sada preostaje nego da se nadam da će zub vremena nagristi tamne zidine od svega što sam sagradio. Kada se čovjek sruši iznutra, izgradi zidove, da bi sačuvao privid sačuvanog sebe. Teška je to istina, koju samo ova samoća može otkriti. Sve priče prestaju u trenutku kada se susretnemo sa samim sobom, kada nam niko od ljudi ne preostane, osim nas samih. Koliko god da su riječi važne i dobre, one su najglasnije u tišini samoće, kada misli nadjačaju sve ostalo. Ljudi vole buku da bi utišali glas svojih misli, koje odjekuju u zidovima njihovih duša. Najteže je kada sjene padaju iz duše na zidove obasjane svjetlošću iz srca. Suočenom sa sobom, ne preostaje čovjeku ništa drugo nego kajanje, o kojem nikome ne može reći. To ga uništi, napravi od njega ruinu bez spasa i nade. Šta je teža kazna: to što sam među ovim zidovima ili što sam svoju dušu zatvorio u sebe, daleko od ljudi, njihovih riječi, misli i podrške, kada baš niko nema da sasluša i pomogne?