Iz knjige Tragovi u Vremenu; Gdje je nestao sevdah

GDJE JE NESTAO SEVDAH

Jesu li ljudi zaboravili šta znači iskreno voljeti? Gdje je čekanje da se san ostvari i voljeni u halalu prigrle? Sve je nekako postalo instant, pa tako i ljubav.
Nema više čekanja pod pendžerom – sad se dolazi na vrata, u kuću ili, što je najgore, ne ulazi se nikako u kuću gdje će, ne daj Bože, babo upoznati momka. Kako je to staromodno. Opet, lijepo pitam, mladi mladići i djevojke muslimanske: gdje nestade sevdah? 
Možda je devalvacija vrijednosti pojela i ono malo što se nekad aškom zvalo. Možda sam Marsovac – neko ko je pao s Marsa, ili mi možete jednostavno reći „đe ti živiš“…pa eto, neka.
Nekad se vjerovalo u ljubav. Ona se podrazumijevala. Nije to bilo platonski, već uvijek neizvjesno, baš kao i život. Sada se sve hoće „na sigurno“…dok ljubav ustupa mjesto strasti, a prioritet propisa islama zapadanjačkom i filmskom bontonu. Čak je i brak danas na probu… kao što se kola probaju, pa ako ne ide, parkiraj, ili vrati vlasniku. U braku modernih skoro da više ništa ne bude interesantno, jer su sve oprobali. Šta njima drugo preostaje već mahane jedni drugima tražiti.
Opet vas lijepo pitam gdje nestao sevdah? Zašto se više ne pišu sevdalinke? Nisu plaćeni autori pisali sevdalinke već mladići i djevojke koji su izgarali u ljubavi i čežnji jedno za drugim.
Što te nema, što te nema…srcem je otpjevano. Toliko ljepote i sabura u nekoliko riječi. Kažu da prava ljubav uvijek može da čeka, i ima snagu sabura. Gdje je nama nestao sevdah? Trebali bismo brinuti zbog toga… Nije problem ko će otpjevati sevdalinku, ali gdje je srce koje u sevdahu izgara, dok ne zaboravlja na svog Gospodara i Vlasnika Ljubavi?
Kako smo pod bagatelu prodali Ljubav prema Allahu dž.š. tako nam i sevdah otišao; odnijela ga voda niz Neretvu.
Od sevdaha goreg jada nema…! Možda i nema, ali teško srcu bez sevdaha, i ljubavi bez Božijeg berićeta.
Ko to danas izgara u sevdahu? Ko to u ljubav, i zbog nje, čežnju u srcu nosi? Ko to danas piše sevdalinke a da nisu obični lirski tekstovi, imitacija onih starih, doživljenih, koje je sama ljubav ispjevala? Samo srce puno ljubavi prema ženi, koja zna da čeka, iza zastora, pendžera i sudbina, može da iznese sevdah. Danas se ljubav ne čeka; drži, pusti, ostavi, odlazi, i prelazi na drugu ‘ljubav’. Koji sevdah, čekanje i izgaranje? Luksuz. Smiješno i odbačeno – baš kao i ideal čiste ljubavi. Malo je danas sevdaha, kao i sevdisanja – onih čistih, iskrenih, požrtvovanih, viteških i zanosnih. Ah, zato više i ne nastaju sevdalinke – ne može ih ni biti bez iskrenog i čežnje.

Admir Delalić, Tragovi u vremenu, poglavlje; Priče iz Sokaka)