Misli o vremenu

Nedavno sam bio kod sahadžije. Stariji, sijed čovjek me u maloj prostoriji, dok je kroz povećalo na oku, posmatrao rastavljeni satni mehanizam.
Pozdravio sam, a on je ne podižući pogleda upitao - izvoli, šta treba momak?
- Trebam bateriju za sat.
- Da vidim, aha, lahko ćemo to, hajde samo malo pričekaj.
Posmatrao sam čovjeka i razmišljao o tome, da on najbolje poznaje vrijeme, sigurno puno razmišlja o njemu. Iskustvo vremena, i njegove godine, i slobodno mogu reći, njegov mudar izgled me ohrabriše da ga upitam - šta Vi mislite o vremenu?
On, naviknut na komunakciju, po svemu sudeći i fine naravi, odgovori ovako:
"Moj sinko, ljudi troše vrijeme na različite načine. Ne cijene ga baš kako bi trebalo. Ne treba ni žuriti, a ne treba ni brzati. Treba naći neku sredinu, i onda će sve biti kako treba."
Zanimljivo, pomislio sam. On mi je pojam vremena objasnio po modelu sata. I još je rekao:
"Jutros sam ustao rano, pokupio prašinu, otvorio balkon, popio sam kahvu. Sve polahko, i došao sam ovdje. I vjeruj mi, ovdje uz ovaj posao se odmorim, opustim živce. A vidiš li ovaj stari alat - moj babo je radio s njim prije šezdeset godina, i još uvijek mi koristi."
Šutio sam, znajući da sve što govori, osim svog vanjskog značenja može imati svoju mudrost i poruku. Nije toliko ni važno da li je on to govorio uz namjeru dublje poruke. Važno je da idemo sredinom, niti brzo, a ni previše sporo. Vrijeme ne čeka, niti bježi - to možemo samo mi.