Obaveza, ili potreba iz ljubavi
Svako djelo ima svojih više dimenzija...
Ne postim što moram, nego što trebam. Ima ona dimenzija obaveze, ali post treba duši i tijelu. Ne analiziram - poslušam i znam da je to dobro za mene. Razmišljao sam davno, još u vrijeme kada su moji hiljadu sumnji tražile još toliko razloga i značenja.
Ne molim se Bogu što moram, nego što trebam. Ima ona dimenzija obaveze, ali molitva treba duši, srcu i tijelu, kao srce organima. Razmišljao sam davno, tražio sve razlike 'za i protiv', a sada samo mirno, kada je vrijeme, klanjam što trebam.
Ne volim što moram, nego što volim. Ima ona dimenzija obaveze da sve što je vrijedno ljubavi treba voljeti, ali svako moranje samo umori srce. Volim što volim, isto kao što vjerujem jer je jednostavno tako. Ima ona dimenzija kada se vjera, nekud iz razuma treba spustiti u srce, i onda tu, u svome osvjedočenju kaže - to je zaista tako i nikako drugačije. Kada se srce u vjeri smiri, voli i bude poslušno, onda je čitavi život mjesto obznane istine i znak Njegov.
Voliš ljude radi Njega, moliš se iz Ljubavi, a ne iz straha od kazne. Strah i nadu nađeš na sredini puta, za svaku ravnotežu i potpunost. U tišini noći, jedinstvenosti trenutka, u odabranom mjesecu dijeliš trenutke, i to je dar. Važno je da čovjek ima kome reći. Ima i ono da čovjeku dosadi govoriti samome sebi, i da u ogledalu drugih duša, bolje i ljepše čuva sliku o svemu, što je zaiskrilo, kao istina, ljepota, ljubav i smiraj.
Koja je vaša reakcija?
