Pisanje je stvar trenutka
Sve je do trenutka. U njemu se može sve dogoditi. I pisanje je stvar trenutka. Ne može se izabrati – ono samo bira vrijeme i mjesto. Pisci su najčudniji ljudi na svijetu. Oni su u stalnom očekivanju trenutka nad kojim nemaju nikakvu moć. Pisanje je kao ljubav – dogodi se ili ne. Obuzme pisca, i ruka sama niže redove misli. I baš kao u ljubavi, poslije u čudu kažemo – šta se ovo dogodilo?
I tako, svoje pisanje sam počeo još kao dječak. Više za sebe, pošto sam se bavio radom na sebi, zapisivao sam svoj stanja, iskreno i tačno, svoje snove, i na taj način sam pratio sebe. Može se činiti besmisleno, ali to mi je pomoglo da jasno vidim i pratim svoje misli. Kažu da je to najteži posao. Neki vele da je misao kao neuhvatljivi majmun na grani, kojem je teško doći do repa, a posebno do glave.
Pisao sam za sebe, rijetko sam to pokušavao za druge. Kada sam svoju prvu ozbiljniju priču napisao za rođaka Hasana, on je radi nje plakao. Odmah sam je iskidao. Mislio sam, zašto to raditi ljudima?
Pisao sam ilahije, kaside, prepisivao citate čuvenh autora. Ništa nisam namjeravao, posebno ne 'postati' pisac.
Tek kasnije na sugestiju prijatelja, i onih, odabranijih, čije mišljenje smatram važnim, počeo sam pisati za javnost, te objavljivati neke radove u časopisima. Nisam ni tada imao velike ambicije. Smatrao sam, imam svoj posao, volim djecu i rad s njima. Ali nije stalo sve na tome. Nekada mi biramo 'poziv', a često on izabere nas, a da toga nismo ni svjesni.
Zbog ljudi koji se javljaju, ističu važnost, posebno dimenziju dobrog djela, nastavio sam dalje. Inače, baš me briga za publicitet, javnost, različita mišljenja. Samo sam prihvatio da postoji pravilo - ako pisanje dođe do ljudi, možda će od svega toga biti nešto, a ako ne dođe, već nema ništa.
Tako, dok plovim između postmodernizma, i nekih starih tokova i tema, vrijeme prolazi, a pored rada u školi, moja druga velika ljubav, definitivno jeste pisanje.
Po svemu sudeći, protiv toga ne mogu ništa, a ni mnogi, dragi ljudi, koji su iskazali srčanu, bezrezervnu i iskrenu podršku.
Nisam jedan među sličnim piscima i pjesnicima. I da želim, ne mogu odmaknuti od sebe, kao što ne mogu mnogi.
Idealističkii mislim da pravo pisanje mora biti oslobođeno od egoizma. Zato ponekad kažem, kako će moje pisanje tek pod zelenom travom niknuti u nešto, u koje će se bez mogućnosti da mi miluju ego, malo više pogledati. Više će se analizirati. Nisam vam za lagane teme - uvijek zamišljen, u strahu stalnom da ne postanem umišljen. Možda je i to ego - neko jastvo, od kojeg ni slova ne mogu biti oslobođena, dok je duše u tijelu.
Niti jedna riječ ne može doći do onoga što može osjećati čovjek. Bilo koji opis, ma kako bio dobar je daleko od snage doživljaja u duši i srcu čovjeka .Zato je pisanje uvijek nedovršen posao, stvar koja ostaje nedorečena. Misli nam bježe, prave riječi za izraz, pravi trenuci kada treba nešto kazati. Sve ima svoje pravo vrijeme. Van toga se nalaze promašaji i pokušaji koji se i meni često dogode.
Koja je vaša reakcija?
