Bogati siromah

Živio neki siromah pored rijeke. Svaki dan je lovio ribu. Bilo je dana kad bi ulovio dosta ribe. Bio je sretan i zadovoljan. Neki drugi dan bi ulovio manje. Ostao bi gladan, jer bi svaki put višak ribe podijelio siromašnim kao što je bio i sam. U njegov kraj naiđe neki mudrac i čuvši za njegov slučaj, upita ga:
“Zašto ne prodaš višak ribe? Onda bi u drugim danima mogao kupiti hranu. Nije razumno to kako činiš.”
Čovjek mu reče:
„Svaki put kad ulovim višak ribe, smatram da sam taj dan uzeo nečiji ulov. To što se meni posrećilo smatram iskušenjem i ne mogu ni prodati, a ni zadržati ribu za sebe.”
“Ni to nije razumno”, reče mudrac „jer bi s ulovljenom ribom i novcem od njene prodaje mogao pomoći sebi. Zar sebi ne bismo trebali biti na prvom mjestu?”
“Ja ne mislim tako. Pravda je da svako dobije svoj dio. Zlo je zadržati tuđe, a nepravda uzeti ono što ti ne pripada. Ako se meni posrećilo, ne znači da je i pravedno. Više volim da trpim i glad, negoli osjećaj da sam učinio nepravdu. Ko na udicu života ulovi nepravdu, jede gorčinu i nemir srca. I nisu naša mjerila ista. Ti mjeriš razumom, a ja srcem. Možda bi moj stomak bio pun, možda i džep. Ali ja više volim prespavati gladan, punog i mirnog srca, negoli da razmišljam na takav način.”
“Dobri čovječe”, reče mudrac, “ti si svoje lekcije naučio. I neka, tvoj je zadatak da višak loviš za drugog i budeš mjera pravde, po pravilima srca. Ono jeste jedino mjerodavno pravilo od kojeg boljeg zakona nema. Slušaj srce! Nisi ti siromašan, dragi prijatelju!”