Malodušnost ili propitivanje duše
Sumnja čovjek u čovjeka, u dobro koje može da učini. Sumnja čovjek u sebe, kada hoće da postigne neki cilj, i posustaje. U sumnjama se očituje sva priroda ovog svijeta i zabluda, koje su bliske prizemnim dušama.
Čudna je priroda sumnji. Prije povjerujemo u laž negoli u očiglednu istinu. Ima u duši nekakva greška, koja sama sebe hoće da uruši, nešto kao virus, koji ako se proširi razboli srce i razum.
Sumnja čovjek u čovjeka, u dobro koje može da učini. Sumnja čovjek u sebe, kada hoće da postigne neki cilj, i posustaje. U sumnjama se očituje sva priroda ovog svijeta i zabluda, koje su bliske prizemnim dušama.
Niske duše, koje nisu osvijestile više dimenzije postojanja, i koje nisu pročistile svoje namjere, teško se otimaju sumnjama.
Duši je blizak strah od neuspjeha, nečinjenje i lijenost, kroz pravdanje da će svakako promašiti, i zašto onda bilo šta činiti.
Ali postoje duše koje su duboko osvijestile prirodu sebe, i ovog svijeta. Ko spozna jednu dušu, kao da je upoznao sve na ovome svijetu. Zato mogu i znaju razumjeti kako su sumnje samo klica koja zrije u prividama ovog svijeta.
Sumnje definitivno jesu najveće laži. Često hranimo vlastite sumnje. Sumnja je sa druge strane put prema propitivanju sebe, istraživanju i konačnom uspjehu. Sigurno će uspjeti oni koji se usude. Imali su hraborosti da se suoče sa vlastitim strahom od neuspjeha.
Dobra riječ je 'malodušnost', u pravom opisu onih koje savladava sumnja. Kao da se duša umanji pred vlastitim strahom i predstavom o sebi. Kada se duša ispuni spoznajom, sigurnim saznanjem o sebi, ona je već na putu prema uspjehu. Savladati svoju dušu i malodušnost, već je samo po sebi uspjeh.
Koja je vaša reakcija?
