Kad insan ne zna bit' rahat
Nakon iskušenja, životnih poteškoća, dolazi olakšanje. Za to vrijeme čovjek se navikne na teret koji nosi, i kasnije, kada sve to prođe, postane samo prošlost i sjećanje, naviknut se začudi novom stanju.
Nakon iskušenja, životnih poteškoća, dolazi olakšanje. Za to vrijeme čovjek se navikne na teret koji nosi, i kasnije, kada sve to prođe, postane samo prošlost i sjećanje, naviknut se začudi novom stanju. U svome umu je već navikao na te posebne mentalne mape, modele razmišljanja, kada se duša bavi teškoćom - svime što čovjeku stvara pritisak.
Olakšica koja je došla, kao da počinje smetati, jer 'odakle sada ovo?', nema više tereta, one brige, poteškoće i navike. Rahatluka kao da se plaši kad ono prošlo stanje je bilo trajno i dugo.
Umijeće je biti rahat, tj. sretan, čovjeku koji je navikao da svoju duhovnu snagu koristi za to kako da preživi dan, prespava ili probdije čitavu noć.
Sreću u život treba prihvatiti polahko i nježno, taman k'o pravog i iskrenog prijatelja kojeg ne želiš uplašiti svojim neraspoloženjem ili već stečenom navikom da je rahatluk rijetki gost u kući duše.
Pustiti jučer, ostaviti sutra, i živjeti sada je isto što i prihvatanje sreće u život.
Ljudi su uglavnom nesretni zbog prošlosti koja je prošla, a još uvijek je žive, i budućnosti koja tek treba doći, o kojoj pretpostavljaju svašta, iako je ne poznaju. Pretpostavke i strah od prošlosti su najveći neprijatelji rahatluka. Koliko god da vidiš sretnih ljudi, primijetit ćeš da su rahat zbog nekog 'sada', trenutka.
Djeca su majstori rahatluka i života u trenutku. Nije ih briga za jučer, i nekakvo sutra. Žive slobodnog uma u trenutku, sve dok ih mi odrasli ne naučimo drugačije.
Koja je vaša reakcija?
