Miraz

Udala se neka djevojka iz imućne familije za bogatog i dobrog čovjeka. Za miraz je dobila stari mlin. Za kućne potrebe su koristili mlin, a kaduna je s uživanjem pripremala hljeb sa njenog mlina. Živjeli su lijepo i sretno. Poslije nekog vremena, žena je prilikom svakog jela uobičajila da kaže svom mužu:

“Je l’ de, kako je dobar hljeb iz moga mlina?”
Muž je to saburli odobravao i potvrđivao kvalitetu njenog hljeba iz njenog mlina. To je postala njena navika dok je on vremenom počeo osjećati obavezu da kaže:

“Jeste, mašallah, fin je hljeb iz tvog mlina!“

Poslije dosta vremena tako je nastavila; ne prođe ni ručak, a ni večera da hanuma ne reče: “Je l’ de, kako je dobar hljeb iz mog mlina?”
Saburu njenog muža je došao kraj. Otišao je do radnika u mlinu i lijepe pare mu dao da uzme iz mlina važan dio, bez kojeg ne može raditi. Još je tražio od njega da ništa ne govori hanumi, a dobivat će platu kao da mlin radi. Tako je i bilo. 
Kaduna se poče žaliti kako je mlin u kvaru. Žalila se i za ručkom, i za večerom. Mlinar nije nalazio pokvareni dio i mlin nije dugo vremena radio. Hljeba je i dalje bilo za njihovom sofrom.
Prestala se žaliti; šutke je jela ono što i ranije, ali njenog hljeba više ne bi, kao ni pitanja: “Je l’ de, kako je dobar hljeb iz mog mlina?”
Nakon dugo vremena, muž donese svojoj dragoj kaduni, vlasnici mlina, onaj važan dio bez kojeg mlin nije mogao raditi:
“Evo, to je dio koji je nedostajao! Vidiš li, bona, da smo jeli hljeba i kad tvog mlina ne bješe? Zato, Allah ti dobro dao, znaj da ti uz mene ništa neće nedostajati, ni hljeba, a ni savjeta.”Nakon toga, mlin je opet radio, ali hanuma više ne reče: 
Je l’ de, kako je“ dobar hljeb iz mog mlina?"