Priča o priči (napisano 2014.)
Jednom sam u privatnoj poruci bio upitan, pomaže li meni neko prilikom pisanja. Rekao sam da mi niko ne pomaže. Osoba je bila uvjerena kako je nemoguće da sve to pišem sam, bez nečije pomoći.
Već duže vremena imam namjeru da napišem jednu zanimljivu priču o ljubavi. Njene konture, radnja i obrisi glavnog lika su tu negdje. U nekom međustanju, intuiciji o tome kakav bi to lik u priči trebao biti. Nikada se ne prisiljavam da bilo šta napišem. Za poeme mi uvijek treba jako malo vremena, osim za sređivanje teksta. Sa proznim radovima je malo drugačije. Postoji vrijeme kada priča zrije, radnja, situacije i ono kako treba izgledati, da ima svoj početak, sredinu i kraj.
Uvijek čekam, čak i onda kada nešto trebam obrisati a već je napisano. Ako osjetim da kalkulišem, odmah znam da "to nije to". Posebno je teško pisati o ljubavi. Sve što pišem to i doživljavam u tome trenutku. Ništa ne lažiram, osim što se služim književnom fikcijom u svrhu nekog efekta kojeg namjeravam postići.
Jednom sam u privatnoj poruci bio upitan, pomaže li meni neko prilikom pisanja. Rekao sam da mi niko ne pomaže. Osoba je bila uvjerena kako je nemoguće da sve to pišem sam, bez nečije pomoći. Smatrao sam da član Sokaka isključivo misli na nekoga od ljudi, na ljudsku pomoć prilikom pisanja, koju zaista nemam.
Danas bih odgovorio da ima Neko ko mi pomaže, i da sam samo običan čovjek ovisan od Božije pomoći i Njegove milosti.
Lijepo je kada prijatelji kažu:
"Činim dovu za tebe, da tvoje pero nikada ne zastane pred praznim papirom."
To su dirljivi trenuci, koji mome pisanju daju smisao, skoro pa osjećaj misije, da prenesem, ostavim u stvarnosti ono što svi često doživljavamo.
Prijatelj mi reče:
"Hvala ti što naše emocije održavaš živim."
Zar mi treba veća nagrada od ovih riječi?
Priča o Sokaku je tek počela, a ona je uvijek kazivanje o nama. ma koliko se činili dalekim, nepoznatim i neshvaćenim. Zbog Sokaka se i ja osjećam živ. Ostajte mi dobro dragi prijatelji!
Koja je vaša reakcija?
