O nadahnuću
Nadahnuće je prisebnost koja se ispoljila u vanjski svijet. Prisebnost je svijest o svome biću, duboko u srcu. Srce je duhovni centar, koje zna Istinu.
Nadahnuće je više od inspiracije. Inspiracija je ono što već postoji u čovjeku, što on u određenom trenutku uspije dohvatiti i zabilježiti. Nadahnuće se ne pripisuje nadahnutom. On je samo objekat vršenja radnje nad kojom nema nikakve vlasti. Sva vlast pripada Bogu.
Snaga nadahnuća može biti dovoljno jaka da se fluidno prenese na druge ljude; u bilo kojem aspektu umjetničkog izraza ili u svakodnevnom životu. Zbog nadahnuća riječi žive i dolaze do srca ljudi koji jednostavno kažu - to je to!
Nadahnuće je kao ljubav, stvar jednog trenutka. A ljubav, slično kao i nadahnuće, voli da izmiče.
Ono dolazi bez najave, kao ljubav, kiša, udah, ili vjetar. Dolazi u 'sada', kada živimo trenutak. Nadahne čovjeka veseli smijeh djeteta, ili usporen hod starca. Sramežljiva ptica što krade mrvice od prolaznika, mladić kad se topi na svojoj stolici, dok gleda nju, svoju voljenu. Nadahnjujuća je riječ topla, iskrena, i šutnja, kada vidimo da smo shvaćeni. Iskren smijeh nadahne i preplavi dušu, pa onda grliš čitavim bićem. Nadahnjujuće je ugledati čovjeka.
Ne može pisca promašiti nadahnuće, ako mora da se dogodi, van njegove volje i želje. Večeras dok sam mijenjao sijalicu u kuhinji:
"Tako i insan - nešto se u njemu prekine i prestane da svijetli."
Koja je vaša reakcija?
