Na smrznutu dušu čovjek se najlakše oklizne

Duše su kao gradovi koje ponekad prekriju hladne magle. Nad njima zavlada polutama, hladnoća i samoća. Zamagli se pogled - teško je prepoznati prijatelje, put i ćorsokake. U hladnoćama se korača usporeno, ne vidi se daleko, mora se gledati ispred, na daljinu par koraka. U maglama i hladnoćama duše se nose maske, zbog laži, koje kao otrovi, zatvore usta i zabrane izlazak među ljude. Hladna magla je znak, a dovoljno je znati kako iznad oblaka postoji sunce, i kako je dovoljan mali vjetar milosti da se ugleda svjetlo. U gradovima duša, koje imaju svoje magle, studeni, svoje sunce i poglede prema nebu, proljeće je pitanje vremena i strpljenja.

Neki govore da je hladno, prehladno za ovo doba godine. I jeste. Ljudi su hladni; uglavnom bezosjećajni. Život nas uči da postajemo imuni na druge... To je kao neka vrsta zaštite – biti hladan ne sve i svakoga. Taman kao što se hrana stavlja na hladno mjesto, veliki broj ljudi, besćutno, svoje srce ostavljaju na hladno mjesto. Čista ravnodušnost. Sve je povezano i znak. Sve ima smisao onome kome je do traženja smisla. Inače, ekosistem duše je u stalnom kretanju. Sve je znak. Ako hoćeš da se sačuvaš od loših emocija, blokiraj sve što se osjećati može. Ovo se događa – to je loš način samoodbrane. Tako se zalede ljudi, iako to često postane jedina alternativa kada srce bude slomljeno, povrijeđeno, ostavljeno i neshvaćeno.

Najlakše se okliznuti na zamrznutu dušu. Često iskusimo takve trenutke...

Ako je smrznuto srce način da bude sačuvano, za ljubav vrijednu života, onda neka hladnoće. Kažu da prava ljubav hladan kamen zagrije, oslobodi zarobljenog, zavoli usamljenog!

U nekim ljudima, naizgled hladnim, tolike je čiste topline i ljubavi, da od prizora njihovih duša naprosto zastaje dah. Samo im treba dozvoliti da prođu zimu svoje duše, i čekati proljeće koje zasigurno dolazi. Da, godišnje doba može da zakasni, ali takav je ekosistem duša.

Šta naložiti kada je srcu hladno? Možda samo loša sjećanja!