Metaverzum - novi izazov čovječanstva
Nezamjenjiv dar je imati mogućnost biti "tumač" ljudskih osjećaja; moći obične svakodnevne stvari rastumačiti, analizirati i učiniti bliskim.
Metaverzum - nova, tj. stara priča, već odgledana u filmovima, pročitana u NF pričama i romanima. Gdje ćemo mi biti u svemu tome? Hoće li svijet dovoljno dugo potrajati, dok ljudi ne odu 'vani', izvan ove objektivne stvarnosti? Već smo u dobroj mjeri prihvatili i ovu tehnologiju, koja je ranije bila samo priča iz mašte, kao što je sada, gornji naslov, nešto što vlasnik Facebook-a planira u budućnosti, za što će uposliti veliki broj stručnjaka. Neko će reći da to nije ništa drugo nego kontrola uma. Problem je u tome što već jeste, samo u određenom obimu, svjesno ili nesvjesno smo pristali.
Gdje će biti pisci, kako će se čitati knjige? Potpuno druga i nezamisliva percepcija stvarnosti od ove koju poznajemo. Zamislimo kada bi se u ovome vremenu pojavio čovjek koji je živio prije nekih stotinu godina. Fascinacija i čuđenje, zbunjenost i nemogućnost razumijevanja bilo čega od onoga, čemu nije svjedočio u svoje vrijeme. Mislim da smo i bez planiranog Metaverzuma, isuviše van stvarnosti, one Jedine, božanske kojoj svako srce po prirodi naginje.
Dobro je to što će sva znanja kojima je ovladao čovjek, biti još više dostupna, bliže jer kako se čini taj Metaverzum će biti čvorište svijesti čovječanstva koja se prebacila u virtualni prostor.
Znanje treba biti u svrhu dobrobiti, a dobrobit uvijek u službi istine. Prezasićenje kojem čovječanstvo hrli, neminovno vodi u dva pravca - znanje, spoznanja ili samouništenje.
Govorimo u umjetnoj inteligenciji, koja po svome algoritmu ne zna za moralna načela.
Najvažnije etičko pitanje je u tome hoćemo li u tolikoj mjeri humanizirati mašine, da one na kraju dehumaniziraju i unište nas? Svako biće želi da se održi u životu, a tanka je linija kada će mašine doslovno, a ne samo oponašanjem tvrditi za sebe da je živa, i da kao identitet ima pravo na život, u konačnoj liniji na odbranu.
Ako čovjek ne pronađe pravu mjeru u ovome tehnološkom smislu, onda će tehnologija da bude sredstvo vlastite propasti. Odličan primjer je nuklearna energija. Tako je već sa mnogim blagodatima, koje su postale sredstvo protiv čovjeka. Drugi je pravac, pozitivan i poželjan, da čovjek u svojoj biti, i nova postignuća iskoristi na putu istine i spoznaje, cjelokupne dobrobiti. Prvo je da shvatimo da mašine ne mogu imati emocije, analogno tome i dušu. Pisci o tome moraju da govore.
Nezamjenjiv dar je imati mogućnost biti "tumač" ljudskih osjećaja; moći obične svakodnevne stvari rastumačiti, analizirati i učiniti bliskim. Neko i to treba da radi. Važna je spoznaja, ta suptilna i uspavana moć da gledamo u sebe jer ono malo sreće što imamo, uvijek je doživljavamo kroz sebe, kroz neki kratki životni trenutak. Svi su ljudi putnici, i nema baš niko od nas ko nije u putu vlastite samo/spoznaje. Pokazati čovjeka, njegovu unutrašnjost, bogatstvo i različitost emocija, čini jednu sliku jedinstvenosti ljudskog roda, i čovjeka kao duhovnog bića. To može samo čovjek, a nikako mašine jer nemaju niti će ikada imati dušu, svijest i srce kao središte duhovnosti.
Koja je vaša reakcija?
