Neobična priča iz knjige Tragovi u vremenu
Tajnovit, dobar čovjek koji nije mnogo pričao.
Još dok sam stanovao u naselju Vrapčići, u blizini Mostara, a nisam imao auto, često sam stopirao. Nisam radio, autobuse nisam mogao uvijek čekati, i tako... Zaustavio se na moj prst neki čovjek. Odmah na ulasku u auto, rekao sam; "esselamu alejkum"... Čovjek me pogleda i reče: "Odakle ti znaš da sam musliman?" "Odakle znam da niste?", odgovorio sam. On se nasmijao. Rekao sam ovako:
Vjerujem da većina ljudi zna da "esselamu alejkum" znači u prijevodu "neka je Mir Božji s vama", i ima još nešto. Pred Smak svijeta, selam će se nazivati samo onim koje poznajemo. Znajući to, ne želim požurivati Kijametski dan."
Pitao me gdje stanujem, čime se bavim, koga imam, itd. Sve sam mu ljudski odgovorio, kako je i on postupio kada se zaustavio, i još me nije izbacio iz auta nakon moje priče.
Stigli smo do mjesta gdje sam trebao izaći iz auta. Međutim, on me još jednom upitao gdje stanujem. Rekoh; "evo, gore u ovome naselju."
Odvezao me skroz pred kuću - nije morao. Vozio je u pravcu Sarajeva, i zbog mene je skrenuo s glavne ceste, M17.
Nisam saznao ko je bio moj vozač, samo znam da se nije naljutio. Mir Božji neka je na njega.
Koja je vaša reakcija?
