Pisanje kao refleksna radnja
Nije moje pisanje stvar postizanja slave, popularnosti ili da me neko nazove piscem. Poželim sve što sam napisao da pokidam, uništim i vratim u sebe, odakle je i došlo. Zašto dijeliti sve ono intimno sa velikim brojem ljudi? Neko će reći da je korisno, drugi da je lijepo, a mali broj da se radi o umjetnosti. Za mene pisanje nije ništa drugo nego li moranje. Neko će otići u planinu i kriknuti u tišini, neko će na platno baciti boje u trenutku nadahnuća. Ja pišem, ne galamim, skoro kao refleksna radnja, govor koji teče, jer moram. Oni koji čitaju, često imam utisak da me podnose. Često i ono od čega i sam bježim. Ali moje misli se izliju na papir, na korist ili štetu, mojoj duši, i dušama onih koji me podnose.
Niti jedna riječ ne može doći do onoga što može osjećati čovjek. Bilo koji opis, ma kako bio dobar je daleko od snage doživljaja u duši i srcu čovjeka .Zato je pisanje uvijek nedovršen posao, stvar koja ostaje nedorečena. Misli nam bježe, prave riječi za izraz, pravi trenuci kada treba nešto kazati. Sve ima svoje pravo vrijeme. Van toga se nalaze promašaji i pokušaji.
Koja je vaša reakcija?
