Povodom Dana poezije - Mjesečeva poema

Danas je Dan poezije. A svaki je dan za stihove - za ono najljepše što ljudski rod baštini. Poezija, kao čudo mašte i svijeta, ukrašava ono što ljudi pokvare, pomaže da ne zaboravimo osjećati. Danas se sudi emocijama, više im se ne vjeruje tek tako. Sve danas nekako žuri, i život, i ljudi, i nebo se ranije smrači, a proljeće, baš kao za poemu, malo kasnije dolazi. Ne vjeruje se ni emocijama, tek tako. Jesu li i one postale usiljene, instant i plod vještih poeta koji samo uzmu par riječi, promiješaju, promućkaju, ustalasaju, i naprave čudnu mješavinu, koja jeste to, ali nije to-to?! I pjesnici su postali oprezni. Znaju oni da je onog najboljeg uvijek najmanje. Napisao se poema ovaj svijet, i navolio - što puno, što prazno, i naosjećao. I šta preostaje pjesnicima na kraju vremena? Samo da čekaju posebne stihove, neslične bilo kojim od prije - baš kao što svaka ljubav samo sebi slična biva, i kao što se svaki san, samo za sebe poseban sniva.