Povodom Dana poezije - Mjesečeva poema

Danas je Dan poezije. A svaki je dan za stihove - za ono najljepše što ljudski rod baštini. Poezija, kao čudo mašte i svijeta, ukrašava ono što ljudi pokvare, pomaže da ne zaboravimo osjećati. Danas se sudi emocijama, više im se ne vjeruje tek tako. Sve danas nekako žuri, i život, i ljudi, i nebo se ranije smrači, a proljeće, baš kao za poemu, malo kasnije dolazi. Ne vjeruje se ni emocijama, tek tako. Jesu li i one postale usiljene, instant i plod vještih poeta koji samo uzmu par riječi, promiješaju, promućkaju, ustalasaju, i naprave čudnu mješavinu, koja jeste to, ali nije to-to?! I pjesnici su postali oprezni. Znaju oni da je onog najboljeg uvijek najmanje. Napisao se poema ovaj svijet, i navolio - što puno, što prazno, i naosjećao. I šta preostaje pjesnicima na kraju vremena? Samo da čekaju posebne stihove, neslične bilo kojim od prije - baš kao što svaka ljubav samo sebi slična biva, i kao što se svaki san, samo za sebe poseban sniva.

Povodom Dana poezije  - Mjesečeva poema
Možeš li vidjeti moje srce
Koje u čežnji za tobom izgara
I kako te ovo moje trun duše
Pored sebe iz ljubavi želi.
----
Zato te molim, o ljubavi
S imenom Njegovim daj nam tren
sav sam u dovi tvoj postao
Da me daleka, kao svog zavoliš.
----
Halali, mjeseče moj
Ovu veliku ljubav noćaš
Kad tvoje lice u akšam gledam
Zato ne zalazi sa obzorja mog.
----
Hej čežnjo, ne bježi od mene
Sav sam tvoj postao, kao starac
U ljubav i sevdah lijepi vjerujem
Zato ne bježi s obzorja mog.

Koja je vaša reakcija?

like

dislike

love

funny

angry

sad

wow