Sofre jednog vremena

Stari bosanski stol – sinija (sofra). Odraz poniznosti jednog vremena, ljubavi i međusobnog gledanja jedni u druge.

To je bilo posebno vrijeme; jelo se podvijenih nogu, znalo se ko je domaćin, a djeca su imala prvenstvo prilikom kušanja hrane. Nafaka (hrana) se jela sa užitkom, često iz istih posuda. Običaj da se jede ispred sebe je odavno u skladu sa onom izrekom – niko ničiju nafaku nije pojeo.

Simbol kruga, savršenstvo koje su zamijenili ćoškasti stolovi i visoke stolice, i maniri koji nisu u funkciji udobnosti. Za jelom se lagano pričalo, u svakodnevno dobroj prilici za druženje poslije napornog dana. Bilo je berićeta (blagoslova), a kako i ne bi, ako se jelo skupa, zajednički uz zahvalnost Bogu na svakom zalogaju.

Danas je vrijeme 'ćoškastih' ljudi, baš kao i stolova, visina ustoličenih, posebnih porcija, prividne blizine i šutnje – daleko od savršenog kruga.
Nekad se u kućama ne bi jelo dok se ne bi klanjalo, posebno akšam-namaz. Jelo se skupa, za sinijom, ponizno, uz obaveznu jemek-dovu poslije jela. Pristojnost je izvirala iz svakog pokreta ukućana.

Nije se prigovaralo na hrani, znao se red, kad se jede i ko prvi jede. Prema hrani se odnosilo sa poštovanjem, gledao se berićet. Hrana se nije ostavljala nepokrivena, ili nisko, ispod pojasa osim za vrijeme jela za sinijom. To je bilo vrijeme, a sada samo 'adet' koji je ostao kao motiv filmova, romana i poezije, koja ne pripada ovome vremenu.