Osmijeh

Leonardo da Vinci je osmijeh na portretu Mona Lise slikao čitavih dvanaest godina. Tako je to sa osmijehom. Koliko uložimo u njega toliko stvarno i vrijedi. Postoji kiseli i bljutavi osmijeh. To je najgori osmijeh za vidjeti a najlakši za primjetiti, jer to se i želi – pokazati gađenje ili ironiju. Neke druge vrste osmijeha je teško odgonetnuti, jer ne znamo kakva emocija stoji iza njega, možda krajnja lukavština ili podsmijeh.
Usiljeni osmijeh zamara i onog koji se na taj način smije i okolinu takvog smijača. To je osmijeh čisto zbog reda i opšte ljubaznosti. Svi često nosimo takav uvježbani osmijeh – znamo da je to to, ali prihvatamo kao nešto normalno i znak pristojnosti.
Osmijeh onog koji voli je najljepši pred pojavom drage osobe. On se pred zidom nemogućnosti može pretvoriti u svoju suprotnost i da na lice kao na zid nabaci malter, iza kojeg se krije osmijeh, te pokazuje samo čistu i krutu ozbiljnost. Kada se neko ne može smijati zbog ljubavi, može zbog tuge i onoga što nadvladava srce. Tačno je da se tužni ljudi najljepše i najiskrenije smiju zbog stepena njihovih srdašaca na koji su došli kroz čistu ljubav.
Nedefinisan osmijeh kao na portetu Mona Lise odražava autora i njegov splet emocija, koje su kroz dvanaest dugih godina iscrtale i oblikovale najzagonetniji smiješak u historiji slikarstva i likovne umjetnosti.
Slično je sa ljudima kao i sa portretom – godine i prošlost formiraju smiješak, koji često govori sve a ponekad gotovo ništa.