U ogledalu

Dugo je vremena trebalo da shvatim kako ništa od onoga što mi treba doći, neće zaobići moj život. Još više vremena i muke je bilo potrebno dok nisam shvatio i osvjedočio, iako sam to odavno znao, da sve od životnih izazova što je trebalo biti ispred mene, nije se pojavilo osim po određenju.

Nakon ovih saznanja, pokušao sam u srcu pronaći mir i mirenje, ponekad sa sobom, drugim, a često i sa svijetom za kojeg sam mislio da mi nikako ne odgovara po broju, mjerilima i vrijednostima koje nameće. Poslije toga, razumio sam da moram imati samo svoje, vlastite, neodvojive vrijednosti od sebe, koje ne moraju biti i tuđe. Mir sam prenio u život, kroz stalno prihvatanje onoga što život u svakom trenutku donosi.

Tako da kada je sreća, ne žurim, pustim da se dogodi. Ako je nešto, što već po ljudskim mjerilima nije dobro, opet čekam jer shvatih da zaista ne znam uzroke, i čemu određena stvar vodi. Pustio sam i pustu logiku, više se oslanjam na srce i intuiciju. Jedino u čemu se trudim biti po slovu dosljedan jeste propis vjere, i uvijek je to mjera za bilo šta - izmjerim, izmjerim, izmjerim i odrežem. Često i pogriješim jer se život ne kreće uvijek pravolinijski. Da živim milion godina, opet bih ostao samo čovjek, koji na kraju dana, u ogledalo, često sam sebi kaže - pojma ti nemaš.