Vila
Tako je pričala moja majka. Događaj koji ulazi u legendu...
Uvijek je djelovala sablasno mala kamena kuća pokrivena pločom na periferiji Bašanovića mahale. Kameni zidovi, mali prozori i tamni dijelovi kuće su na poseban način donosili osjećaj nelagode za sve oni koji su našli razloga da je posjete. Neki su govorili da je sagrađena na mezarju ili da su u njenim zidinama ugrađeni dijelovi grobova ko zna od kada.
Mala kapija na ulazu u avliju kao da je označavala ulazak u drugu dimenziju svijesti, postojanja i mogućnosti.
Vrata kuće su bila niska toliko da se čovjek srednje visine morao sageti da bi mogao ući u vlažnu i tamnu unutrašnjost. Pamtim kako bi me iznutra odmah zapahnuo hladni i ustajali zrak. Kuća je bila tako okrenuta da je sunčeva svjetlost rijetko dopirala u njenu unutrašnjost.
Još kao dijete prilikom posjete prijatelju koji je imao nesreću da stanuje u toj kući osjećao sam posebnu nelagodu i jeziv strah.
Sjećam se šta mi je pričala majka:
"Došla sam negdje u vrijeme podne namaza. U kući je bila strina Memišaginca. Malo bolje sam pogledala kad na gredi u otvorenom potrkovnom prostoru sjedi neka djevojka u bijeloj haljini. Moj sine, imala je ona dugu kosu koju je češljala. Jedna njena noga je bila normalna a druga je izgledala kao kozija. Jako sam se prepala. Kažu da su i drugi često viđali to stvorenje na istom mjestu. Neki govore da je to bila vila, a drugi da je džin. Uglavnom sine moj, to je uvijek bila čudna kuća."
Tako je govorila moja majka. Priča je ostala a kuća je već odavno napuštena. Zapisao sam je da bi ostao trag u našem sjećanju. Sjećanje na jedno vrijeme, ljude i neobične događaje.
Koja je vaša reakcija?
