Zaboravljeni dogovor

Učitelj je želio poučiti svoje učenike. „Dođite na kraj sela i ponesite po jednu malu vrećicu, pred vama je zadatak! Sutra će vaš zadatak biti da slijedite magarca!“

Oni se nasmijaše i jedan od njih reče: „Ali, poštovani učitelju, zar mi, tvoji učenici, da slijedimo magarca?“ Drugi je na to kroz ljutnju dodao: „To bi bilo očigledno poniženje, slijediti i pristajati za magarcem!“Samo dođite!“, reče učitelj, odlazeći svojoj kući.
Učenici su uradili kako je učitelj rekao. Rano su krenuli od svojih kuća i okupili se na dogovorenom mjestu očekujući učitelja da im pokaže kako će slijediti magarca.
Vrijeme je prolazilo, ali učitelja ne bijaše. Čudiše se takvom postupku, s obzirom da je uvijek govorio koliko je važno čuvanje i ispunjavanje dogovora i obećanja. Neki od njih su govorili da je možda bolestan ili da se ipak našao neki drugi razlog i opravdanje zbog čega nije došao. Niko od njih nije pomišljao na zadatak koji je učitelj obećao da će postaviti pred njih. Čak su pomišljali da je to samo bila šala i da se učitelj, već u poodmaklim godinama, samo šalio s njima. Možda je i pamet izgubio, razmišljali su. Svaki od njih onako za sebe počeo je shvatati da od zadataka i dogovorenog neće biti ništa. Tako su sjedili i razgovarali.
Čuli su neki topot iz daljine kad vidješe kako se približava magarac, a za njim neki čovjek u punom trku.
Na magarcu je bila vreća, a iza magarca starac koji je zadihan vikao: „Zaustavite magarca, moje blago, moje blago, ljudi!“ Iznenađeni prizorom, mladići su primijetili da iz vreće na magarčevim leđima ispadaju dukati na prašnjavi seoski put.
Magarac je samo projurio pored njih ne obazirući se na njihov pokušaj da ga zaustave. Ništa im drugo nije preostalo nego da pomognu jadnom starcu. Požuriše za dugouhim bjeguncem koji je rasipao dukate. U svoje male vrećice su kupili dukate trudeći se da nijedan ne preskoče. To su radili takvom brzinom i zanosom da nisu čuli starca koji je vikao: „Djeco moja, čekajte mene, ne mogu ja ovako star i nemoćan trčati za vama!“ Nisu marili za njegove riječi, nego su samo nastavili usplahireno kupiti dukate koji su ispadali iz vreće na magarećim leđima.
Dobar dio puta su prevalili za magarcem u svom važnom poslu. Nisu ni primijetili da put koji su prešli vodi tačno pred kuću njihovog učitelja.
Prikupili su skoro sve zlatnike gledajući kako magarac ulazi u dvorište kuće starog učitelja. Iznenadiše se kad shvatiše gdje se nalaze. Magarac je već našao put u staru štalu, dok su, zbunjeni, postiđeni i zadihani nakon jurnjave za dukatima čekali pred kućom šta će se dogoditi.
Pred njih iz kuće izađe njihov učitelj. Iznenađeni, posjedaše gdje se koji našao, i kao krivci spustiše na zemlju dukate koje su do prije nekoliko trenutaka kupili za magarcem.
Kroz smiješak, učitelj započe svoju besjedu: „Eto, vidite da ste obavili zadatak kako treba i da vas je magarac doveo pred moju kuću. Zaboravili ste onog starca kojem je bio zadatak da pored vas protjera magarca na čijim je leđima bila vreća sa dukatima. Zaboravili ste na naš dogovor i moje riječi da ćete vi slijediti magarca. Dukati koje ste ugledali su pomutili vaše rasuđivanje i zaborav je prekrio vaš razum. Niste mogli shvatiti da je to dio zadatka i da nagli udarci sudbine i neočekivani događaji pokažu pravo lice svakog od nas. Vi ste slijedili magarca ili svoju kratku pamet, zaslijepljeni sjajem dukata i željom za dobrima ovog svijeta. Najviše je onih koje ovaj svijet i njegovi darovi zaslijepe. Čovjek je zaboravno biće, a znanje i mudrost su darovi koji se ne mogu kupiti ni zlatom ni dukatima.“