Zadocnjeli trubadur

Budućeg čitaoca knjige Tragovi u vremenu, autora Admira Delalića, čeka svojevrsno književnostvaralačko iznenađenje, zbog najmanje dva razloga.

Prvi je razlog tome što je riječ o formi zasnovanoj na sentencama iskazanim poetsko-proznim stilom, filozofsko-literarnim primjedbama koje frapantno podsjećaju na Andrićeve Znakove pored puta, u kojim je veliki nobelovac iskustvenim i nadahnutim pogledom na svijet i život, u duhu pomenutog naslova, ponudio literarni sublimat, esenciju životnih senzacija koje su ne samo iskustvene nego, prije svega, fascinantne kao otkriće viših (i neobičnih) istina a koje, zauzeti egzistencijalnim imperativima, najčešće ne primjećujemo, ili im ne pridajemo naročitu važnost. U tome je književna vrijednost rukopisa A. Delalića, reklo bi se, i najizrazitija i najubjedljivija.

Drugi je razlog čitalačkom iznenađenju i zadovoljstvu što se autor otkriva kao donekle zadocnjeli trubadur, ponajprije kao ašikli-poeta s emotivnom okrenutošću prema najizazovnijoj strani čovjeka kao racionalnog bića. A to je, prije svega i svih – Ljubav!

Tematika i ključni motiv rukopisa Tragovi u vremenu jeste čovjekova ljubav kao otkriće i svojesvrsna senzacija izazvana tim otkrićem. Delalić ubjedljivo potvrđuje (pogotovo književno-filozofsku tezu) kako se o ljubavi nikad do kraja neće ispisati definitivni stvaralački redovi jer je to u bukvalnom smislu neiscrpna i beskrajno neodgonetnuta, nezavršena tema. Nema toga životnog iskustva kojim nam se obznanjuje suština ljubavi kao definitivne istine o njoj ili konačnog pravorijeka nakon kojeg se o tome nema šta novo reći. Naprotiv! Delalić je samo jedan od beskrajne plejade mislilaca i stvaralaca koji iznova, gotovo neponovljivo, otkrivaju fantazmagoriju zvanu Ljubav, na jedinstven i do toga trenutka – nepoznat način.

Nije slučajno autor prvo poglavlje Koracima ljubavi stavio na prvo mjesto, kao što nije slučajno da je, ujedno, riječ i o najboljem dijelu te knjige. Bez ikakve sumnje, recenzent smatra da je to poglavlje literarnoestetski, refleksivnoznačenjski, i u svakom drugom stvaralačkom pogledu – najfrapantnije, najintrigantnije, najbremenitije i sadržajno najcjelovitije. Kao iskustveni životni spektator, autor od prve (Ljubav je mir! Prava ljubav djeluje umirujuće kad se nastani u srcu. Takva ljubav živi... Mir je najveći kapital ljubavi...) do, bukvalno, posljednje sentencije (... Svako naše traganje, potreba i želja ima motiv u čežnji, a čežnja u samoj ljubavi...), gotovo gnomatski otkriva motrište pisca koji fenomenologiju ljubavi kao ljudskog najdelikatnijeg osjećanja podastire na neobično sentimentalan, gotovo romantičarski način. Dajući i pridajući fenomenu ljubavi izrazito spiritualnu, nadzemaljski nesvakidašnju, nadahnutu moć netjelesnosti, panegiričnu slavopojku Ljubavi, Delalić se stvaralački uspinje do zavidnih uzleta književne estetike. Čitavo poglavlje Koracima ljubavi odiše meliorističkom filozofskom spoznajom da se ljubavno čuvstvo najefikasnije suprotstavlja zlu – slaveći dobro i životnu sreću bez premca: Što god ljubav dotakne, ljubav postane. Što god ljubav ostavi, za njom vječno čezne – to je priroda Ljubavi.

Drugo poglavlje zbirke Tragovi u vremenu naslovljeno je Koracima vjere, što je životni, mentalni i profesionalni pečat Admira Delalića. Može se, bez dileme, to poglavlje protumačiti kao svojevrsna eksplikacija, izlaganje i tumačenje Boga i božanskog, slavljenje Allahove moći i Njegove upute u eubiotiku – učenje o ispravnom i čistom načinu života. Kao lajtmotiv poglavlja, Delalić višekratno vjernika (odnosno čitaoca) upućuje na dužni munus, tj. na zadatak, dužnost i službu na Allahovom putu. Desetine piščevih sentencija o vjeri i odanosti Allahu preplavljuju munasibskim, prikladnim, umjesnim uputama o mudrosti i krepkom životu, veličini i istinitosti spoznaje, o neizbježnosti nafake, o značaju lijepe riječi, halalu i oprostu, ljudskoj milosti, živoj nadi i bezuslovnoj vjeri. Autor kaže: Probuditi nadu u čovjeku je isto što i podsjetiti ga na dobro koje se nalazi u njemu. Zato su nada i vjera u dobro slično što i molitva.

U Tragovima u vremenu još su poglavlja Koracima spoznaje (ili slova o životnim otkrićima i spoznajnim istinama, s obiljem tema i motiva koje autor često naznačava kao konverzaciju s pojavama ili preprekama s kojim se čovjek suočava poput sudbinskog kabila, onoga koji je kadar nadvladati sve što je pogubno, a suprotstaviti se tome dobrotom i čistim srcem. Zato to poglavlje možemo posmatrati i s edukativne i otvoreno moralističke strane), potom slijede: Koracima mudrosti (srodno prethodnom poglavlju), Nasavjetovah sebe u sokaku sreće (što je spoznajna autorefleksija o intimističkim doumicama i nedoumicama), Koracima sreće (ili skup pahali vrijednih pabiraka o smislu i značenju sreće: Graditi i njegovati lijepe uspomene je ključ sreće; ili: Najljepša je ona sreća koja zna da uživa u svojoj tišini), te, na kraju, obimno poglavlje Priče iz sokaka.

Priče iz sokaka stilski, formalno i tematski predstavljaju divergentsko poglavlje prema svim ostalim dijelovima knjige Admira Delalića. Ujedno, to je i najopširniji njen dio. Više od trideset odjelito naslovljenih proznih cjelina moglo bi se svrstati u dvije posebne grupe, kao nezavisne narativne cjeline (kratke priče), kao i tome srodni memorati, odnosno mnemofilije (sjećanja, naročito iz doba djetinjstva). Prve od tih kratkih proza najčešće se svojim sadržajem dohvataju neke iskustvene patine iz narodnog pamćenja, kojim autor oživljava predajni narativ, kao što su: Džomet, Lopovski mehr, Pjesnik i drvo, Halimina želja, Jedna istinita hikaja, Priča o duši i srcu, Zaboravljeni dogovor, Kurban, Kako je mudrac želio pripitomiti zmiju, itd. Neke od tih pričica su napisane lapidarno, slikovito i živopisno, ali ima i onih koje bi se mogle izostaviti jer ne posjeduju te atribute, a ni sadržajno nisu atraktivne. Ta opaska se posebno odnosi na drugu vrstu proza iz Priča iz sokaka, spomenutih memorata, ali i savremenih događaja, kao što su Pisac je obično van ostalog svi'ta, Pohvala, itd. Među njima, neposrednošću se doimaju Džemine trešnje, ili Imućni Bili Rej Haris. Međutim, i među tim proznim sastavima ima stanoviti broj onih koji ne doprinose općoj i nesumnjivoj vrijednosti rukopisa, pa bi autor prije objave knjige mogao razmisliti hoće li ih, i treba li, uvrstiti. Recenzent smatra da bi to bilo poželjno jer bi time buduća knjiga dobila na kvaliteti, pa i bogatstvu značenja.

Nakon svega izloženog, kao recenzent književnog rukopisa Tragovi u vremenu, Admira Delalića, bez ikakve sumnje smatram da se radi o svježem i nadahnutom književnom uratku koji nam, pored svih izrečenih atributa, potvrđuje i stvaralačku zrelost autora što se odvažno poduhvatio odgovornog posla da se književnoestetski izrazi kao tumač sa zadatkom i dužnošću da znatiželjnima ponudi svoj pogled na svijet i život. U tome je A. Delalić dobrano uspio i zato rado preporučujem ovaj rukopis za objavljivanje.

RECENZENT:

prof. dr. Safet Sarić

U Mostaru, 25. 12. 2021. godine