Ono što osjećamo je samo dokaz da smo još uvijek ljudi

Vidim, ljubavi, ti se na mene i ne osvrćeš. To je možda tako kad ne voliš nekoga. Možda ja i ne znam kako je to kad ne voliš jer, evo, volim tebe. Neki učeni rekoše, što mi ludu nadu probudi, da Bog okreće srca ljudska, pa mi nekog volimo, ili ne volimo. Molim Boga da tvoje čisto i fino srce okrene prema meni. Ne bih ti ovo mogao reći u lice jer mi se čini da bi i riječ stala. Samo bih te gledao da urežem tvoj lik u ogledalo svoje duše. Ljude Bog iskušava, pa nekoga mrze, ali kod mene je suprotno. Ja sam iskušan ljubavlju koja ne prestaje i željom koja nalazi svoj mir u nadanju. Na mom putu neće niko zaustaviti sreću. Ljudi to ne mogu, osim ako u Sudbini nije zapisano drukčije. Možda, draga moja, u Džennetu budemo skupa, ako me Uzvišeni Allah počasti Njegovom dobrotom. 
Na tebi i kroz tebe je l' to Božja ljepota dobila odraza svoga i, evo, kao opijen ne vidim i ne želim znati za drugu nego samo za tebe! Hoće li ove riječi doći do tebe? 
Nije toliko ni važno, ali mi jeste važno da nastavim da te volim. Znaš, kroz sve ovo vrijeme kako nismo zajedno, naučio sam da moja ljubav nije vezana za prolaznu tjelesnost. Prijatelji mi kažu da ima ljepših, ali ja njima ponosno odgovorim kao Medžnun prijateljima svojim: „Kad biste vi moju Lejlu mogli vidjeti mojim očima.“
Ne tražim više objašnjenje i opravdanja zašto volim tebe nedostupnu i tako daleku od mene. Meni je ljubav stanje i stepen na kojem srce nalazi mir, razum opijenost, a mršavo tijelo snagu. 
Hej, nisam više onaj stari; spreman sam čekati vječnost i isto toliko voljeti tebe. Jer ništa neće stati na put našoj sreći; nit' vrijeme, nit' ljudi. Neće to moći niti smrt s kojom se možda rodi vječna nada za konačni boravak s tobom.