Odlomak iz romana Odluka
Noći su bile teške. Kada se spusti mrak, i sve se uklopi u tamu, ugase se svjetla, Mustafi nikako nije mogao san na oči. Razmišljao je o svemu i svačemu, posebno o svome nedjelu zbog kojeg i jeste zatvoren.
Oči Rabijinog oca
Vrijeme je prolazilo a Mustafa se polahko navikavao na nove uslove života. Nedostajao mu je razgovor. Redovno je počeo zapisivati svoje misli u mali rokovnik. Ono što je želio reći kao odgovor na Rabijino pismo, pisao je u njega. Osjećao se lakše, rasterećenije i smirenije.
To što nije imao kontakta sa drugim zatvorenicima, nije mu smetalo. Njegova samoća mu je pomagala da sebe poštedi suvišnih pitanja, bespotrebnog govora i tema koje su ga uvijek zamarale. I van zatvora nije želio da se druži baš sa svima. Nije izbjegavao ljude, samo je njegovo društvo uvijek bilo starije, zrelije i onih koji su već iskusili život. Na to se već od djetinjstva navikao kroz druženja sa svojim ocem, i njegovim prijateljima. A kao sin jedinac, bio je privržen ocu, i uvijek je ostajao na dugim sijelima i slušao razgovore i priče koje njegovi vršnjaci nisu imali priliku.
Njegov otac je rado odgovarao na pitanja koja je samo dječja mašta mogla smisliti. I zato je brzo odrastao i sazrijevao. Nikada nije bio površan. Jedne prilike majka mu reče, nakon što se požalio kako se razlikuje od svojih vršnjaka po dosta toga: „Ti ne možeš biti površan i sve da hoćeš – ostani takav. Sve što vrijedi, ispod površine se krije. Vidiš ovo vrijeme, sve je površno, izlizano, za par dana jednokratne upotrebe – prijateljstva, ljudi, ljubavi i emocije. Interes je postao prvi, u svemu ga ljudi kriju makar to i ne govorili. Ostani takav, jer ljudima trebaš kakav već jesi – ne da bi se ravnali prema tebi, nego da bi znali razliku. Sve što ti je dar, nemoj vratiti, to bi značilo da si iznevjerio sebe i one koji te vole baš takvog kakav jesi.“
Rado se sjećao svih trenutaka; svog djetinjstva, odrastanja, prvih ukradenih trešanja, silne želje da sazna o svemu što više i bolje. Izučavao je duhovne nauke, religiju, meditacije, parapsihologiju, psihologiju, borilačke vještine. Sjećao se često anegdote, kada bi nakon svojih meditacija u prirodi, Azam upitao: „Gdje si to bio Mustafa? Jesi li to zamišljao da si pčela?“ A on je na tu šalu odgovorio u skladu sa čitavom filozofijom Istoka: „Ne, babo, ja ne zamišljam da sam pčela, ja jesam pčela.“
Mustafa se sam u zatvorskoj sobi smješkao dok je zapisivao ove trenutke, tako šaljive, lude i za pamćenje. Pitao se – kome bi još takav odgovor pao na pamet?
Zatvorski dani su Mustafi prolazili više-manje brzo, jer je uvijek nalazio načina da se nečim zauzme. Volio je čitati, pisati, obavljati molitve i povremeno vježbati – tek toliko da zadrži kondiciju.
Noći su bile teške. Kada se spusti mrak, i sve se uklopi u tamu, ugase se svjetla, Mustafi nikako nije mogao san na oči. Razmišljao je o svemu i svačemu, posebno o svome nedjelu zbog kojeg i jeste zatvoren. Primijetio je, kako mu i bez njegove volje, ono jutro, trenuci, i krvave ruke dolaze pred oči. Pokušavao bi zaspati, odvratiti misli na nešto drugo, ali već nakon prvog sna, one tanke linije koja dijeli svjesno od nesvjesnog, opet mi vidio sve. Budio se ubrzanog disanja i uplašan – znao je da nad tim nema baš nikakvu kontrolu.
Zapisao se je u svoj rokovnik. „Ne znam do kada će ovo ovako. Teško i malo spavam. I ono malo što mi san dođe na oči, tek što me mi duša malo uzme odmora, iz tame, u snu me posmatraju neke oči. Noćima se to tako ponavlja. Sada znam čiji je to pogled. A kako bih i mogao zaboraviti pogled, koji je umirući – oči Rabijinog oca. Kao da me pitaju skoro svaku noć – zašto sam pravdu uzeo u svoje ruke? Oči kao da me dozivaju sebi, u prijekor, razmišljanje i razgovor. Ništa mi ne govore, ali mi hiljadu pitanja postave. Probudim se van sebe, umoran i pun zebnje. Često sanjam oči njenog babe. To je počelo poslije njenog pisma.
U početku sam izbjegavao o ovome i misliti. Bježao sam od pomisli da me proganja ono što sam uradio. Na javi se ne kajem, u snu sam sebe kažnjavam. Ovo nikada nisam mogao očekivati. Bio sam tako siguran da činim ono što je ispravno, i da njegov život, sve što je uradio ne zaslužuju postojanje. Samo sam želio izbrisati ono što je uradio. Moram o ovome makar pisati. Plašim se da ne izgubim razum. Strah me pogledati u malo ogledalo. Plašim se da u njemu ne ugledam oči Rabijinog oca.“
Koja je vaša reakcija?
