Stvarnost jedne ljubavi

Znam toga čovjeka već odavno. Njegovo lice je uvijek bilo ozbiljno, nije se nikad smijao ni pretjerano pokazivao emocije. Ima dosta godina, možda nekih šezdeset pet. 
„Odakle si?“, upitao me.
„Ja sam iz Ljubuškog.“
„Aha!“, uzdahnu on.

"Imao sam u tvom gradu jednu lijepu djevojku. Davno je to bilo“, reče zagledan u crveno akšamsko nebo. 
„Jesi li je volio?“ 
Odjednom, starac ispred mene se pretvori u nježnog i zaljubljenog mladića.
Široko se osmijehnuo dok su njegove oči, potonule od proživljenih godina, odjednom dobile drugi sjaj. Oživio je. Iznova volio, bio mladić, prizivajući u ljubav svoje mladosti.
Osmijeh na njegovom licu je poravnao bore, a toplo srce dalo sjaj očima. On nju još uvijek voli i nosi u svom srcu.
Dodao je, na kraju: „Sad je ona u Bosni, udovica.“

Na njegovo lice se opet vratila ozbiljnost i stvarnost uze osmijeh. Njegovo srce je ipak ostalo puno ljubavi za nju – ljubav njegove mladosti.