"Drago mi je što sam upoznala Rumija modernog vremena", reče.
- O, hvala ti! Ne znam kada mi je neko kazao nešto tako lijepo. Ali, ja nisam Rumi, čak ni sjena od njega, iako je to za mene jedan izuzetno lijep kompliment.
Lijepa riječ zaista zbližava ljude, iako mislim da su moje riječi bolje od mene. Moj Sokak je bolji od stvarnosti.
"Ti si dobar čovjek, reče. Tebe nije teško voljeti."
- Vjerujem da mnoge pisce idealiziraju i zavole preko njihovog pisanja, koje je često bolje od njih. Znaš, za mene je pisanje jedna vrsta bijega na bolje mjesto. Tu su stvari, ljudi i događaji dosta bolji. Moja prva zbirka poezije je isključivo takva. Teško je govoriti o vlastitim djelima. Čudno je to u vezi pisanja – kako ljudi dobiju mogućnost da upoznaju autora, čak i onda kada on piše običnu fikciju. Čini mi se da to ljudima nije mnogo ni važno. Važna je ljepota napisanog. A ti gledaš dobro, i vidiš dobro.
To je nešto kao princip. Mevlana reče – promijeni naočale, prijatelju.
Tvoje naočale su čiste, lijepo vidiš. Zanimljivo je da patnja pročisti naš pogled, izoštri misao i podari osjećaj za istinu.
"Ja te volim", smireno će ona. U njenom glasu nije bilo očekivanja, strasti niti očaja. Jednostavna i čista ljubav, kako samo rijetke žene znaju da vole.
- Zašto onda bježiš ako me voliš?
"Plašim se. Strah me da ne izgubim ono što volim. A sve što volimo želimo da imamo. Sve što hoćemo da imamo, zarobi nas. Toliko puta se to već dogodilo da ne znam niti broj. Odvojila sam se od svega što me veže za ovaj svijet. Pobjegla sam od mogućnosti da budem razočarana. Čovjek i sam sebe razočara. Kako onda neće drugi."
- Zar sudbini ne bi trebalo dati prliku? Mogućnost da bude bolje. Najbolje je kada se nema očekivanja, tada se ne može biti povrijeđeno. Naša mišljenja kako "mora" biti su često razlogom naše boli i patnje. Ali, ja ne želim da ti držim predavanja. Na kraju uvijek bude kako mora - po sudbini, ma šta mi učinili.