Ramazan

Bio je u neznanju. Sva njegova djela koja je činio bila su daleko od onoga čime je Allah dž.š. zadovoljan. Čak i onda kada je dolazio u svoj komšiluk, i dok su oni obavljali u džematu redovne namaze, on je sjedio i čekao da dovrše namaz, nakon kojeg bi nastavili svoje druženje.
Iz nekog njemu čudnog i nepoznatog razloga volio je dolaziti svojim komšijama i posmatrati dok oni klanjaju. Vremenom je postalo sasvim normalno da on sjedi i čeka dok oni u kući zajednički obave namaz. Ponekad je to bio akšam namaz, nekad jacija. Bez razlike bi on strpljivo čekao. Prošlo je mnogo vremena, možda čak i godinu dana. Komšija iz ove priče se nije mijenjao – i dalje je ostao u svome stanju nemara iako je svakodnevno gledao i bivao lijepo prihvatan od komšija vjernika.
Došao je mubarek mjesec ramazan koji sa sobom donio sasvim drugi životni ritam i navike. Nije više mogao ići na sijelo kod svojih komšija. Otišao je nakon poziva prijatelja u jedno obližnje selo, i onako, u opuštenoj atmosferi, na trenutak je zaboravio ona lijepa sijela bez alkohola, ogovaranja i potvaranja.
Sijelo na koje je došao te ramazanske večeri bilo je prepuno svega; alkohola, ogovaranja, psovki i općenito loše atmosfere, od koje se on već odavno odvikao.
Junak iz ove priče se upitao: „Bože, pa šta ja ovo radim, kakav sam ja musliman?“
Bez posebnog objašnjenja napustio je sijelo, otišao kući, uzeo abdest. Jednostavno je ostavio stari način života iza sebe.
Nije znao kako da obavlja namaze, ali mu njegove vrijedne komšije sve strpljivo objasniše tako da je za deset dana naučio kako da klanja svih pet vakat – namaza.
Pravi junak iz ove priče i dan-danas redovno obavlja namaz, posti, čini dobra dijela.
Priča i sudbina koja je bila vrijedna da bude napisana.
Zaista, Uzvišeni Allah upućuje na pravi Put koga On hoće.