Žena Grom

Saburli čovjek imao ljutitu i oštru ženu. Svakodnevno bi ona iz nekih razloga galamila na njega. On je to strpljivo podnosio. U tome je nalazio i jednu vrstu vježbe duhovne snage. To je bila njegova priroda. Vremenom je postao kao planina čvrst u svom strpljenju.
O tom čovjeku se pripovijeda jedna zanimljiva anegdota. Njegova žena je po običaju galamila na njega a on sve strpljivo i bez riječi podnosio. Taj dan je bila posebno raspoložena za galamu a on posebno jak da bude strpljiv. Dok je ona galamila on je na ručni mlin mlio kahvu u ritmu njene galame.
Nije se ni okretao na nju, samo je nastavljao svoj posao. Kad bi ona podigla glas, on bi požurio sa okretajima mlina u ritmu njenog drobljenja riječi.
Dosadilo je njoj da se i ne osvrće na to. Ljutito uze punu kantu vode i pljusnu muža po glavi uživajući u svakoj kapi vode.
On se ne pomjeri nego kroz smijeh, i dok se voda slijevala niz njegovo tijelo reče;
„Znao sam ja dok je grmilo da će i padati.“