Nadahnuće ljubavi

Nadahnula si me na ljubav, i na to da vjerujem kako je ona moguća. Zbog tebe vjerujem da prava ljubav ne stanuje samo u pjesmama, poemama pjesnika, obuzetih čežnjom i nedostajanjem. Uz tebe sam shvatio da ljubav nije smarajuća, kako je sve spontano, normalno i bez straha od gubitka. Život si moj ispunila smijehom, nadom i srećom. Odlučio sam da šutim o ljubavi, jer ona se samo živi, svakog dana i trenutka.

Živjeti u ljubavi nije patetika, a bez nje, jeste jadno živjeti. Ti si moje ogledalo za sve što jesam, vrline i nedostatke. Pogledam tebe i znam šta je to dobro i loše kod mene. Čisto i jasno ogledalo za sve što znači život. „Ljubav je valjda jedina stvar, kojoj ne treba objašnjenje,“ rekoše.

Ali pisci to moraju, jer ona je neiscrpno vrelo koja daje smisao svemu što čovjeka čini čovjekom. Nije tačno da ljubav promijeni čovjeka. Istina je da samo kroz ljubav može da dođe do najbolje verzije sebe. Uz tebe ljubav nije komplikacija, strepnja, nego jednostavnost, skoro pa dječija, a djeca, sigurno je najčistije vole. Kada voliš i kada si voljen, to sigurno znaš, osjetiš. Ne možeš prevariti svoju dušu i srce i pomiriti se sa bilo čim manje od ljubavi. Ljubav sam prepoznao po strpljenju, u najboljoj verziji mene, po vjeri, podsjećanju na smisao. I konačno, prema tome što se osjećam dobro. Tako dobro da je proljeće u tvojim očima, sunce u tvome osmijehu, a sigurnost moje duše, i smiraj, u saznanju o jednom srcu u dva tijela.