Priča iz knjige Tragovi u vremenu

DŽOMET

 Bio neki darežljiv insan. Nikome nije pričao o tome. Imao je svoje trgovine, dobar posao. Samo bi gledao gdje ima ko u potrebi, i on priskoči. Kad je god mogao da mu se ne zna – on bi tako. Jednom je samo pokucao na vrata, ostavio i otišao. Bila bolesna žena.

Imao je prijatelje, govorili mu: „A što ti ne bi pomog'o, daješ li sadake i zekata? Pos'o ti dobar, čeljad zdrava, sve potaman.“

On je šutio na sve to, a svakako nije volio puno pričati. Otišao je i na hadž, a ljudi su za njim kazali:

„Bolje mu je bilo da je sadaku i zekat dao.“

Viđali ga u džamiji i za njega rekli:

„Šta mu ima od namaza njegovog? Stisnute je šake i tvrdog srca.“

On je bio od svog posla, kao i obično. Nije se pravdao i ljudima bilo šta objašnjavao. Ponekad bi samo rijetkim iskrenim prijateljima kazao: „Zar nije Allah dosta svakom Njegovom robu?“

Oni prvi njegove riječi su tumačili svakako: „Eto, sve on Allahu prepušta, samo da ne bi od svog imetka otkin'o.“ A drugi: „Pravi je mudrijaš, nije ni čudo što je tako odobrio sa imetkom.“

Svako je imao reći nešto, samo on ništa. Radio je i davao, Allah ga štitio i pokrivao njegova djela.

Po njegovu dušu jednog dana dođe Azrail. Sutradan, gomila svijeta na džennazi, a najviše fukare, siromaha, potomaka svih onih kojima je kakvo dobro učinio.

Šaputali su između sebe:

„Moje je dijete iškol'o!“

„Dao mi majci za liječenje. Zaklinjao nas da nikome ne pričamo.“

„Poslao mi babu na hadž!“, doda neko treći.

Žamor u masi ljudi.

Ispratiše džometa na bolji svijet, i spustiše ga u običan mezar, na tabutu. Lopate nisu dali svi oni kojima je bio od hajra.

Mnogi su plakali, govoreći u sebi:

„Hoćeš li ti nama halaliti, dragi hadžija?“

Admir Delalić (Tragovi u vremenu; Priče iz Sokaka; Džomet)