Sumnja, vjera i nada

U društvu velikog učitelja našao se jedan koj je nakon svih znanja i mudrosti koje je čuo, povikao:

„Ništa to nije tako.“

Prisutni ga počeše grditi, i samo što jadnog mladića nisu prebili jer kud će on, nebitan i neznalica, velikom učitelju da prigovara - tako nepristojno negira sve što je kazao.

Učitelj na sve to ništa nije kazao. Nakon što je završio sa svojim govorom, upita za onog drskog mladića. Prisutni mu odgovoriše da je otjeran, i da sigurno ne zaslužuje mjesto među njima koji bez prigovora, sa punim poštovanjem prihvataju sve rečeno – poslušni, mirni i uvijek spremni da urade sve što im kaže učitelj.

On se zamisli na njihove riječi i kaza: „Onaj mladić je jedini iskren među vama. Govorio je istinu, svoj doživljaj svega o čemu sam govorio. Nije on jedan od onih koji zdravo za gotovo sve prihvataju. Sigurno da je njegova sumnja samo proizvod stanja u kojem se nalazi. Sve rečeno nije pronašao u sebi. On je Tragalac, on propituje, razmišlja, i želi doći na mjesto osvjedočenja svega što se smatra istinom, znanjem, mudrošću. Vi sve formalno prihvatate odmah i sada, ali niste prošli kroz proces spoznaje. Niste čak ni razmislili o rečenom, već je kod vas 'pošto kupio za toliko i prodao'. Kako to može biti dobro?

Zovite ga, vratite, on je jedini za ovog puta jer za njega treba hrabrosti, a ponajviše iskrenosti.“

Mnogi danas sumnjaju; u sebe, Boga, dobrotu čovjeka, svoje mogućnosti, u lijepu sudbinu i budućnost. Defetizam koji se širi nije slučajnost ovog vremena nego pravilo.

U potpunosti odgovara vremenu, stanju duha, društvenim kretanjima i svemu što ovo vrijeme obilježava kao iskušenje i stalni izazov.

Čovjek po prirodi želi da osvjedoči sva životna iskustva, i tek tada, kada dobije toliko potrebne potvrde, razvija pravu indentifikaciju, odredi ciljeve kojima stremi. Nije moguće putovanje stazama ovog svijeta bez vjere. Netačna je tvrdnja da mnogi koji ne vjeruju, ipak doživljavaju uspjeh. Svi vjerujemo; neko u sebe, neko u Boga, neko u svoje mogućnosti, u različite percepcije sebe i života, koji po pravilu formiraju naš svijet i na kraju događaje. Svi smo čuli za negativno samoproročanstvo. Fenomen kada se ulaže ogromna duhovna i mentalna energija u loš ishod. Tu se samo očekuje da se dogodi nešto loše, da bi se na kraju reklo – tako sam i mislio.

Ovo su tuneli svijesti bez kraja, i koji se moraju prekinuti da bi čovjek prodisao, promijenio svoju percepciju života, stvarnosti i na prvom mjestu sebe. Vjera je ključni motiv za uspjeh.

Kaže se da je Bog pri našem mišljenju o Njemu. Misli lijepo, radi dobro, i bit će dobro. Ovo su mnogi osvjedočili. Čudimo se onim koji uvijek kažu, 'dobro je, Bogu hvala'. Stanje takvih je kao mirna rijeka, bez obzira na sva iskušenja života, brzake, virove, vjetrove i bujice. Oni kroz život idu sa spoznajom da je sve prolazno, sigurni da će proći i zadovoljni jer znaju da konačna riječ i odluka nikada nije na njima, iako se trude raditi onako kako je najbolje. Vjera im daje motiv i snagu da ustrajavaju. Zato su pozitivni, svijetle, govore lijepe riječi, čine dobra djela.

Obično su sumnje najveće laži. Najveće istine ovog svijeta su često predmet umanjivanja njihove vrijednosti. Postoje snage u nama i oko nas koje žele da laž i obmanu prikažu istinom. To je u skladu, ma koliko žalili što je tako, sa vremenom kojeg živimo i ljudima koji mu svjedoče. Čovjek često sumnja u sebe, a najviše treba da ima povjerenja u svoje mogućnosti. To nije u suprotnosti sa vjerom u Boga.

Čovjek sumnja u svoje procjene, a srce mu podareno, kao prava mjera za sve istine, osjetljiva vaga za pravdu i nepravdu, laž i istinu. Srce čovjeka se nikada ne miri sa zabludom. Zato su ljudi često nesretni, iako toga nisu svjesni. Istinsko biće poziva takve da dođu sebi.

Čovjek sumnja da zaslužuje ljubav, a tako često od nas budu udaljeni oni koji nisu vrijedni toga da lomimo srce u težnji da priodobijemo njihovu naklonost. Nikada ne treba zaboraviti da ima Neko čije smo Ljubavi, savršene i čiste, uvijek dostojni. Samo je pitanje na koja vrata ćemo pokucati.

Vjera i nada su kao brat i sestra  na životnim stazama. Nikada ne treba gubiti nadu jer nakon tog gubitka i vjera je pod velikim upitnikom. Zaista se treba družiti sa onim koji nas pune pozitivnom energijom, optimistima uz koje dobijemo novu snagu i polet. Kaže se, 'ako odeš kovaču, na tebi će ostati smrad dima, a ako posjetiš prodavača mirisa, na tebi će ostati trag, iako ništa nisi kupio'. Neki nas ljudi, nažalost, inficiraju i otruju svojim stanjima. Često ne prepoznajemo da je u tome možda prvi začetak toga da se osjećamo loše.

Uvijek je bolje nego što se to naizgled čini. Trebamo one koji će nam to kazati, ili će nas samo saslušati i na taj način pomoći da sami uvidimo pravo stanje. Danas je velika potreba za ljudima koji znaju slušati. I to oni koji ne okreću filmove u glavi dok im govorimo, spremni na svoju repliku i priču, kao zapete puške.

Sumnja nije loša, samo nas gura naprijed, u nove izazove i spoznaje. Vjera je uvijek prisutna na putu čovjeka. Neki čak vjeruju da u životu ne treba vjera ali je i to vjera, priznali oni to ili ne...

Životna iskušenja samo izbruse dijamante u našim srcima i učine nas boljim. Nema savršene sreće na ovome svijetu, ali ima dobrih stavova, koji će duši pružiti mir, životu sigurnost, nadu i ljepotu.