Umor od dunjaluka
Čitam neki članak o bolesti, novoj na listi mnogobrojnih, pod nazivom 'hronični umor'. Ona ima i svoj latinski naziv, nešto oko mozga. Uglavnom, kao da za ovu bolest modernog doba, lijeka nema. Kako kažu, liječnici oboljelim ne vjeruju jer to i nije navodno neki problem.
Čitam neki članak o bolesti, novoj na listi mnogobrojnih, pod nazivom 'hronični umor'. Ona ima i svoj latinski naziv, nešto oko mozga. Uglavnom, kao da za ovu bolest modernog doba, lijeka nema. Kako kažu, liječnici oboljelim ne vjeruju jer to i nije navodno neki problem. Ne pomažu terapije, spavanje, rekreacija itd. Neki od njih predlažu psihoterapiju, kao lijek jer pravi uzroci nisu jasni, a lijek pogotovo.
Nakon pročitanog, pomislio sam:
- Ako je srce mirno, čitavo je tijelo.
- Ako je srce na mjestu, sve je gdje treba da bude.
- Ako srce živi smisao, ljubav, ljepotu, koje je pun život, ma kako se činio težak, čovjek će biti radostan.
- Ako duši dosadi svakodnevna rutina, 'zona komocije', u koju čovjek modernog doba ulazi i van svoje volje, srce će se umoriti kao i čitavo tijelo. To će biti umor bez prestanka, i 'odmor' bez početka.
- Ako srce i duša,i ono najsuptilnije u čovjeku, ne udovolji svojoj potrebi da se ostvari, čovjek će postati umoran, apatičan i slomljen.
- Zaključak: Mi smo duhovna, suptilna bića, koja žive kroz srca. Imamo svoje potrebe, koje neće nadomjestiti trka za ovim svijetom, skupe materijalne stvari i bogatstvo.
Čovjek ima potrebu da odmori od ovog svijeta jer nije samo biće pojavnog. Odgovor je jednostavan. Hronični umor je poziv srca da se poduzme nešto više, i prodiše čista duhovnost. Svako taj put mora pronaći sam za sebe.
Admir Delalić, Tragovi u vremenu; Priče iz sokaka
Koja je vaša reakcija?
