Ašk je slatki dert koji se voli

Neko da upita šta je ašk, sevdah, i ono što zovu ljubav. Nema ti brate živog roba koji to može opisati. Koga dert ljubavi savladao nije, on za ljubav i ne zna. Ko nije malo pamet ostavio,  nije nimalo ljubavi iskusio. Ko kuša, on ne priča, nego se predaje onome što je jače od njegove prirode. I to ti je čudo, pravi ibret, kojem ravnog nema. Moraju i stare riječi, malo mirisa one donose, kako su plemeniti ljubovali, i protiv sebe vojelali, u čast ljubavi. Pjesnici i pisci su oduvijek pisali o ljubavi, nikada je dotakli nisu. Kako bi i mogli ako je bezgranična? Znak ti je ovdje, išaret, što bi ono rekli stari. A ti dobro razmisli. Samo Bog zna šta se hoće reći.

Što ti je ašk i sevdah. Početka mu ima a kraja nema. Hajde nađi ako možeš razloga kazati onome koji voli da to prestane. Nema više dočekivanja sabaha pod pendžerima starim, ali ašiklije još uvijek zbore jezicima sevdaha - ono što u srcima taje. Znaju oni makar zvijezdama reći, ako već ne gledaju na prozoru sjaj lica njenog. Tako jedan ašik reče:

"Draga moja, ja sam ti bona ovakav, tvoj slatki smor pod prozorom. Otvorila ti meni pendžer ili ne otvorila, ovdje ću budan sabah dočekati, i kad dođe vakat sabah-namazu, od Boga ću da tražim tebe, za sebe. I hajde, ne ljuti se, plašljiva ptico, još koji dan, i možda se predomisliš. A ti mjeseče, nemoj da me gledaš tako ljubomorno, kad je meni lice njeno od zore sjajnije, od sna ljepše. Kada bi mi i kazao da ima drugog, dlanom bi tvoje svjetlo pokrio, da sumnje nemam, da vjerujem kako će jednog akšama samo za mene, ona, pendžer da otvori."